Pred 20 godina prof. Amy Edmondson s Harvard Business School skovala je termin timska psihološka sigurnost (team psychological safety) da opiše radno okruženje u kojem se očekuje iskrenost i zaposlenici mogu govoriti bez straha od odmazde šefova. Kada se osjećaju psihološki sigurno, oni su spremni djelovati poduzetno i preuzimati rizik što dovodi do boljeg učinka tima.
Ideja je postala mainstream pred 10 godina kad je Googleov projekt Aristotel identificirao psihološku sigurnost kao ključnu značajku uspješnih timova.
Danas se psihološka sigurnost smatra glavnim alatom modernih menadžera, jer se u svijetu digitalne transformacije, umjetne inteligencije i mlade, obrazovane radne snage više ne može upravljati strahom. U nesigurnom, međuovisnom okruženju, strah od šefa ne funkcionira, niti kao motivator niti kao izvor uspješnog djelovanja. Stare hijerarhije moći, tiranije nadređenih i psihološke nesigurnosti djelatnika odlaze u ropotarnicu povijesti.
Zato je ovaj trend danas najvažniji izazov obrazovnim institucijama koje odgajaju menadžere i novim rukovodećim strukturama koje žele uspjeti na tržištu.
Ja sam tu jednostavnu istinu pred više desetljeća naučio od Jacka Welcha, legendarnog predsjednika uprave General Electrica koji je volio reći da je “manjak iskrenosti najveća prljava mala tajna svakog neuspjeha ”. Sad je trenutak da ju nauče lokalni i globalni politički i gospodarski „gazde“, a ako nisu u stanju, metla povijesnih promjena treba ih izbrisati s terena. Iako se to čini utopijom, ipak je samo pitanje vremena…