LIRSKA AUTOBIOGRAFIJA
Osobni leksikon je Velimirova najosobnija knjiga do sada. U ovoj lirskoj autobiografiji, on kroz 29 priča sasvim iskreno i otvoreno piše o svom djetinjstvu i odrastanju na asfaltu Trešnjevke, osobnim usponima i padovima, ljubavnim i političkim iskustvima te putovanjima kroz krajolike i kroz život.
U knjizi se izmjenjuju dirljive i vrlo često duhovite i samoironične crtice iz obiteljskog života, ljubavnih očaranja i razočaranja, školovanja i poslovnog puta. Autor nas poziva na nostalgično putovanje kroz prošlost, kao što kaže u knjizi: "ne da tugujemo za onim što je prošlo, nego da se radujemo jer se sve to dogodilo i ostalo zapisano."
Knjiga je izašla u izdanju Profila i može se kupiti u svim većim knjižarama i na web stranici izdavača.
IZ PROLOGA
Bio jednom jedan zmaj.
Živio je iza sedam gora, iza sedam mora, preko sedam rijeka i sedam jezera.
Jednog se jutra probudio, pogledao oko sebe i rekao: Jebote, gdje ja to živim?
Bio jednom jedan čovjek.
Živio je iza sedam grijeha, iza šest puta sedam godina napornog posla, iza sedam puta sedam iskušanih i promašenih ljubavi i preko sedam stotina tjedana u kojima nije razmišljao o sebi.
Jednog se jutra probudio, pogledao ispred sebe i rekao: Jebote, zašto ja živim?
Bio jednom jedan istraživač.
Napisao je sedamdeset sedam knjiga, upoznao četrdeset sedam zanimljivih žena, posjetio dvadeset sedam ludih mjesta, učestvovao u sedamnaest izazovnih projekata, sedam se godina bavio politikom.
Jednog se jutra probudio, pogledao iza sebe i rekao: Jebote, kad umrem, sve što sam znao, bio i htio, otići će u nepovrat.
Vrijeme je da napišem osobni leksikon!
Velimir i Margit, New York 1975., iz priče "Sreća u 13. kadrova"
Velimir, Dario, Davor, Luka i Lana, Zagreb 2013. iz priče "Premalo tate"
NASLOVI 29 PRIČA
Verisa, ošeš me?
Dečki ne plaču
Sretna Nova godina
Duda
Una i Deko
Čamac na Kupi
Ta gadljiva politika
Taoe
Umrla zbog ljubavi
Premalo tate
Bigamist
Prvi put
Pismo Vlasti
Metalna okrutnost
Ana
Samoubojstvo ili mjesečnica
Vjetar u sumrak
Začarano more i čaša gorkih suza
Rok trajanja
Ružne riječi koje govori moj tata
Vršilica
Kako sam naučio šutjeti
Sreća u trinaest kadrova
Zadnja očeva suza
Sjećanja ostarjelog macha
Slike s putovanja
Bit života
Teta Nana
Velimir i Lana, Prvić Luka, 2010. iz priče "Una i Deko"
Velimir i Ana, Pariz 2018.. iz priče "Ana
IZ PRIČE
"Verica, ošeš me?
Prošlost nije dovršena dok s njom ne raščistimo u sebi. Dokle god nam je glava poput torbe u kojoj nastavljamo preslagivati događaje i ljude po pretincima prostora i vremena, ta se prošlost za nas nije do kraja dogodila. Tek kad prihvatimo trajni raspored stvari i pomirimo se s njim, možemo povući zatvarač na torbi prošlosti i u nju trajno pohraniti sve što nas je mučilo.
Ponekad ni to nije dovoljno, već valja torbu sašiti, oblijepiti selotejpom, zatvoriti lokotom, a ključ baciti u nedostižne dubine mora. Jer, poput davno izbačenog bumeranga na koji smo u međuvremenu zaboravili, nedovršena se prošlost vrati da bi iz preslabo zatvorene torbe prosula na nas sav ubojiti sadržaj svojih nepospremljenih pretinaca.
Koliko pamtim, vremensko njihalo koje puni torbu sjećanja, proradilo je prvi put kad sam imao nepune tri godine. Bilo je to ovako. Zvonim na susjedna vrata, otvara mi djevojčica ravne kose, toplih očiju i neodoljivog osmijeha. Verisa, hošeš me, pitam, gledajući negdje pokraj njene glave jer se ne usudim virnuti joj u oči. Mogu ce c tobom igati?
Velimir i Luka, 2007.. iz priče "Ružne riječi koje govori moj tata"
Velimir i Lana, Kineski zid 2018. iz priče "Slike s putovanja"
VELIMIR O KNJIZI
"Danas znam da je pisanje, kao i čitanje, stvar za mozak, ali prije svega cilja, i ponekad pogađa, usred srca. Zato mi je najdraže štivo ono koje je potpuno iskreno i gdje hrabro ideš do kraja, bez obzira što će čitatelj ili kritičar o tome misliti i kako ćeš u njihovim očima izgledati.
Volim vjerovati da su takve sve priče ovog leksikona. U njima je istina, samo istina i ništa drugo osim istine, barem koliko se mogu pouzdati u vlastito pamćenje i sjećanje. Drukčije ne bih znao, niti htio. Jer pisanje sam izabrao za hobi, a ne profesiju i pritom slijedim savjet koji sam negdje usput pokupio: Kad pišeš, čini to do kraja, ne malo po malo nego do daske. Kad napišeš nešto iz srca, to je kao da si prerezao žile i sva je krvi istekla iz tebe, a ne kao mjesečnica kojom svaka četiri tjedna istisneš toliko crvene tekućine da se reproduktivni sustav očisti i spremi za novi ciklus"
Velimir, Luka i Lana, 2009. iz priče "Ta gadljiva politika"
Velimir i mama Vilma, Krilo Jesenice 1960. iz priče "Sretna Nova godina"
IZ PRIČE
"Sjećanja ostarjelog macha"
Imao sam sreću provesti djetinjstvo u društvu pet žena, mame, none i tri tete. Bio sam jedino dijete i najčešće jedino muško u kući, jer je tata bio ili predsjednik općine ili zamjenik direktora jedne firme ili saborski zastupnik ili direktor druge firme pa je rijetko bio s nama. Zato sam u okrilju doma bez puno napora mogao na sebe privući svu tu žensku pažnju. Okružen samo ljepšim spolom toliko sam bio uključen u njihov svijet da sam do odlaska u vrtić pretežno govorio u ženskom rodu: „Malo sam pojela, a malo sam tebi ostavila“. Mojim damama je to bilo simpatično i nisu me odvikavale, što je, možete pretpostaviti, izazvalo buru podsmjeha i orkan izrugivanja koje nosim kao traumu svog prvog vrtićkog dana.
Brzo sam shvatio da su žene drukčija bića od muških. Mi smo osobe akcije dok su one osobe odnosa. Želiš li se zbližiti s muškarcem, moraš nešto s njim raditi. Želiš li se zbližiti sa ženom, moraš s njom komunicirati. Našim ponašanjem češće dominira razum dok dame gotovo uvijek slijede srce. Mi smo direktni, predvidljivi i jednostavni dok su žene komplicirane, slojevite i teške za pročitati. Ipak, sve vole da im se laska, da ih se cijeni, da ih se osvaja i obasipa gestama nježnosti i pažnje.
Velimir član Vlade RH, Markov trg 1986. iz priče "Ta gadljiva politika"
Velimir, mama Vilma i teta Nana, Opatija 1952. iz priče "Teta Nana"
VELIMIR O KNJIZI
"Netko je rekao da su sjećanja kao vatra koja grije iznutra, ali nas, ako je bolna i jaka, može spaliti. Ova je knjiga pokušaj da sebe i sve kojima je do mene ikad bilo stalo zagrijem tom opasnom vatrom, ali ne zato da tugujemo za onim što je prošlo, nego da se radujemo jer se sve to dogodilo i ostalo zapisano.
Kako su moja prva iskustva djelovala na mene? Jesu li me pokvarila i uništila nevinu naivnost koja resi svačiju mladost? Jesu li me poboljšala i podarila mi zrelost? Zašto ih još uvijek pamtim, većinu tako dobro?
Mislim da je ljudski život hrpa nepouzdanih sjećanja. Kad smo mladi, imamo ih malo, kako starimo ona se gomilaju. Naša su sjećanja poput vode, stalno se nekud kreću i mijenjaju oblik, katkad se gube u nekom ponoru mozga, a pokatkad jednostavno ishlape. Neposlušna su poput riječnih bujica i nestalna poput isušenih močvara pa često najbolje pamtimo ono što smo zapravo izmislili ili ono što bismo htjeli zaboraviti."
Velimir, Dario i Davor 1992. Bad Kleinkirchheim iz priče "Premalo tate"
Velimir i Ana, 2006. iz priče "Ana"
IZ PRIČE
"Ta gadljiva politika"
Birači su poput Dinamovaca i Hajdukovaca, spremni potući se za svoj klub do krvi. Poput nogometnog, i političko navijanje polazi od želje da se protivnika uništi i ponizi, da mu se zada poraz bez obzira na sredstva. I birači i navijači neosjetljivi su na to igra li njihov tim loše, potplaćuje li suce, vode li ga glupani, pokvarenjaci i lopovi. Važno je da je njihov, zato su mu odani i vjerni. Protivnika mrze i spremni su na svaku vrstu mentalnog i fizičkog nasilja čim im se ponude povod i prilika. Lako ih je zavesti i prevariti, imaju kratko pamćenje i ostaju vjerni svojem izboru i kad je očito da on ne valja.
Sve je to gadljivo i zato sam odustao. No moje odustajanje nije bilo bez bitke, kao što je slučaj s većinom ljudi koji svakodnevno, uz jutarnju kavicu, ili uredsko listanje novina, pljuju po politici i političarima, a sami nisu spremni angažirati se. Ti generali nakon bitke, vojskovođe koji nikad nisu pomirisali stranački barut, rado bi druge podučavali kako se to radi i gurali ih po političkom bojištu poput svojih olovnih vojnika. Nezadovoljni svime, sami nisu spremni ništa poduzeti. Puni su sugestija i ideja, najpametniji kad treba kritizirati ili predlagati, ali samo dok je to salonski, iz daleka, akademski i bez obveza.