Da li bi itko normalan dao važni privatni problem na referendum i rekao, na primjer: Dragi građani Zagreba, izglasajte najbolje rješenje za moje osobne ili poslovne nevolje i ja ću ga prihvatiti.
Naravno da ne bi. Umjesto toga obratio bi se skupini vrhunskih stručnjaka.
Bi li selektor nogometne reprezentacije trebao proći demokratske izbore? Bi li uspješna kompanija trebala dati da joj narod bira predsjednika uprave jer će to omogućiti najbolje rješenje? Bi li ulica trebala odlučiti hoćemo li štititi živote cijepljenjem protiv opasnog virusa ili nećemo?
Što je zapravo ovdje problem? Krenimo ispočetka.
Činjenica je da građani iz dana u dan gube povjerenje u političare i većinom su zgroženi našom „demokratskom“ svakodnevnicom.
Činjenica je da je politika odskočna daska za sve koji imaju manjak sposobnosti, a višak ambicija što je dovelo do negativne selekcije u organima uprave, javnim poduzećima i organizacijama pod utjecajem politike.
Činjenica je da se politička scena pretvorila u politikantstvo, a koncentracija moći iskvarila nositelje javnih funkcija. Dovoljno je reći da bivši premijer, gradonačelnik metropole, mnogi ministri, o nižim dužnosnicima da se i ne govori, svako malo kampiraju u Remetincu.
Činjenica je da smo zemlja klanova, klika i interesnih skupina čiji je glavni cilj povezati se s vlašću zbog preraspodjele javne imovine i stjecanja osobne koristi.
Činjenica je da u nas caruje korupcija i nisu rijetke zloporabe demokratskih institucija na račun pojedinaca, od uprave i pravosuđa do sredstava priopćavanja. Osim što su neefikasne i birokratizirane, te institucije funkcioniraju sporo i selektivno, ne stvarajući iste uvjete za sve građane.
Činjenica je da smo, umjesto napredovanja prema sposobnosti okruženi nepotizmom, klijentelizmom i rastućim primitivizmom.
Činjenica je da arogancija, birokratski nemar i samovolja, neodgovornost i manjak tolerancije prema kritici oslikavaju vlast kao gospodara, a ne kao slugu birača i građana.
Činjenica je da se zbog svega toga politika većini ljudi naprosto gadi, a političari, iako demokratski izabrani, doživljavaju se kao beskrupulozni borci za fotelje.
Činjenica je da je takvo stanje glavni razlog odlaska sve većeg broja mladih iz zemlje. Mogli bi podnijeti nezaposlenost, ali ne mogu podnijeti korupciju, nepotizam, primitivizam, glupost i nepravdu.
Činjenica je da u aktualnoj demokraciji ne pobjeđuju najbolji političari i najbolji programi nego grupe koje imaju najviše kapitala i koje kontroliraju medije.
Činjenica je da u takvim uvjetima politička desnica postaje glasna jer misli da njeno vrijeme dolazi. Uvijek su ekstremisti malobrojni, ali se čine brojnijima jer su agresivni.
Činjenica je da populizam caruje svuda gdje caruje primitivizam. Živimo u okruženju cajki, lažnih ideala i urušenog sustava vrijednosti potrošačkog društva gdje se čini da je sve na prodaju, ne samo roba i usluge nego pravda, poštenje, zdravlje, sigurnost, privatnost, ali također i vlast.
Činjenica je da u aktualnoj demokraciji birači ugrožavaju sami sebe neizlaskom na izbore. Zato se s pravom kaže da su loši političari izabrani od dobrih ljudi koji na dan izbora ostanu kod kuće.
Činjenica je da je u Hrvatskoj najpopularnija stranka „Neću nikoga“ i da kao takva izađe na izbore, predstavljajući glasove svih koji ne žele nijednu aktualnu opciju, osvojila bi ogromnu većinu u Saboru i vladala.
Činjenica je da se najpopularniji političar u anketama zove „Nitko“.
Sve ovo jasno govori da su ljudi izgubili povjerenje u demokraciju. Zato će svaka inicijativa protiv aktualne vlasti i njenih institucija doživjeti podršku, bio to referendum o Covid potvrdama ili protest koji traži kurikularnu reformu.
Očito je da Hrvatskoj (kao i čitavom demokratskom svijetu) treba politička revolucija koja će pokazati da ta djelatnost ipak može biti idealistička, pravedna, principijelna, pametna i časna. Postojeće stranke pokazale su i dokazale da to naprosto ne mogu dati. Treba nam elitizam, a ne populizam, a uvesti ga postojećim demokratskim putem postalo je nemoguća misija. Treba nam „masovni pokret“ koji će u politički prostor, danas pretežno ispunjen mediokritetima, privući najkvalitetnije ljude, pokret koji neće pričati o prošlosti nego o budućnosti, koji nas neće voditi niti desno niti lijevo nego NAPRIJED, koji će okupljati najsposobnije, bili to liječnici ili medicinske sestre, čistači ulica ili sveučilišni profesori, novinari, pekari, mesari, radnici, poduzetnici, državni službenici ili menadžeri.
Takva demokratska utopija jednako treba i nama koliko i Amerikancima, Mađarima, Turcima ili svim sličnim zemljama s čudnim političkim vođama i praksama. Svijet je umoran od postojeće demokracije. Problem je samo što ne znamo kako ju reformirati. Istodobno, najuspješnija i najbrže rastuća gospodarstva svijeta poput Kine, Dubaija, Singapura i sličnih sve su prije nego zemlje s najboljim demokratskim tradicijama. No u njima vlada elitizam i meritokracija pa najvažnije funkcije obavljaju dokazano najsposobniji ljudi.
A sada o pitanju iz naslova – treba li nam referendum? Za mene oduvijek ima nešto ironično u ideji davanja bespogovorne moći biračkim masama. Naime, poslovica kaže da više ljudi više zna, ali više ljudi više i ne zna. Zato nitko normalan ne bi dao bilo koji važni privatni problem na referendum i rekao, na primjer: Dragi građani Zagreba, izglasajte najbolje rješenje za moje osobne ili poslovne nevolje i ja ću ga prihvatiti. Umjesto toga obratio bi se skupini vrhunskih stručnjaka. Zato stručnost i znanje, a ne „demokratska procedura“ trebaju biti ključni i u izboru selektora nogometne reprezentacije ili predsjednika uprave uspješne kompanije, ili pri odluci o epidemijskim mjerama jer samo to donosi najbolja rješenja.
I filozofi i građani i pravnici i umjetnici i znanstvenici pa čak i sami političari osjećaju i znaju da je nešto trulo u svjetskom demokratskom sustavu. Previše smo mu vjerovali, previše očekivali, a on to, potrošen i zastario, više ne može dati. Radi se o truplu koje se raspada pred našim očima i neće ga održati na životu nikakve sitne referendumske inicijative.