Jeste li domoljub? Volite li Hrvatsku? U demokratskim društvima domoljublje se razlikuje od onog što misle i rade mnogi u nas, pogotovo desnica. Pravo je domoljublje ljubav prema svojoj zemlji, a ne mržnja i rivalstvo prema drugim nacijama ili zemljama. Pravi domoljub voli svoje, ali poštuje tuđe. U idealnim uvjetima to je osoba koja će biti spremna služiti interesima zajednice, angažirati se, odricati ako treba i boriti da nam svima bude bolje, a to će raditi "ispod radara", samozatajno, bez isticanja, samohvale i busanja u prsa. U sportskom smislu, to je osoba koja će navijati za svoj tim, ali će pljeskati dobrim potezima protivnika.
U srži pravog domoljublja je žrtvovanje, a ne držanje ruke na srcu, da bi ju zatim potajice uvukli u tuđi džep. Pravi pokazatelj domoljublja je zauzimanje za mir i prosperitet, a ne militantno neprijateljstvo prema bilo kome. Kod nas se domoljublje često poistovjećuje s nacionalizmom, nametljivim "patriotizmom" koji podrazumijeva mržnju, nesnošljivost i netolerantnost. To je zapravo šovinizam, domoljublje koje se otelo kontroli i zabrazdilo u mržnju, agresiju i netoleranciju prema manjinama, doseljenicima, pripadnicima drugih vjera i nacija, proglasivši sve koji se s tim ne slažu "izdajicama domovine". Domoljublje nalazi prostor u svim oblicima služenja domovini i njezinim interesima, pa patriotima možemo zvati dobre diplomate, uspješne poslovne ljude, nepokvarene političare, ali i dobre liječnike, učitelje, znanstvenike, umjetnike, sportaše i sve one koji nesebično, odano i s ljubavlju obavljaju svoj posao, žrtvujući se za interese šire zajednice. To posebno vrijedi za volontere i javne djelatnike, ali svi, gotovo svakodnevno, možemo pokazati i dokazati domoljublje, na primjer, noseći masku, održavajući fizičku distancu, cijepeći se, vozeći oprezno i neagresivno, ili prijavljujući nečije kriminalne aktivnosti. Za mene su najveći domoljubi idealistični političari, dobronamjerni zviždači, filantropski orijentirani poslovni ljudi i svi koji sebične osobne interese ne stavljaju ispred interesa zajednice, odnosno "domovine". U svijetu raste broj globalnih domoljuba koji ne žele dobro samo svojoj obitelji, poduzeću, gradu, naciji i zemlji, nego cijelom čovječanstvu. Upravo takvi dobivaju na važnosti u digitalnom svijetu, čija tehnologija probija uskogrudne barijere nacija, rasa, vjera i kontinenata stvarajući pretpostavke za "planetoljublje". Činjenica da se gotovo svi kunu u domoljublje, ali mnogi to pokazuju na agresivni i mrzilački način ne treba čuditi jer živimo u svijetu sukoba, manipulacije, produbljenih podjela i lažnih vijesti u kojem se na ljude gleda kao na objekte, kupce i birače, a ne kao na osobe kojima treba služiti, za čiju se dobrobit, sigurnost i blagostanje treba boriti.
Okruženi smo sebičnošću i pohlepom, manipulativnim liderima i potkupljivim medijima, interesnim sukobima koji se opravdavaju političkim neistinama. Za to su najodgovorniji političari koji "truju narod" govorom nalik na Orwellov "novogovor", umjetno stvoren jezik s ciljem da zaustavi "zlomisao" i ukloni opasne ideje koje bi ugrozile poredak. Zato je većini ljudi dojadilo slušati frazetine o domoljublju, ljudskim pravima i zaštiti demokracije kojima centri moći opravdavaju svoje stavove i akcije. Istodobno raste spoznaja da su političari uglavnom lažljivci, produhovljeni prodavači magle, komunikološki uvježbani zavodnici masa i lobisti interesnih skupina čija ih je financijska moć lansirala u orbitu vlasti. Za njih je interes domovine u drugom planu jer interes dolaska i ostanka na vlasti uvijek ima prednost. Rijetki među njima zagovarat će pravo domoljublje kad nije "politički korektno" i ne donosi glasove.
Pogledajmo jedan primjer. U Hrvatskoj je danas Tito za jedne heroj, a za druge zločinac. Naravno, kod svake povijesne ličnosti prava istina je negdje između ekstrema. Moj domoljubni prijedlog je da tu temu skinemo s dnevnog reda tako da kažemo, jednom i zauvijek: Dio svega što je uradio bilo je dobro, dio svega što je uradio bilo je pogrešno. Kad ga netko idolizira, složit ćemo se jer je napravio puno dobrih stvari. Kad ga netko grdi, opet ćemo se služiti jer napravio je i loših stvari. Tako razmišljajući uklonili smo razlog za svađu i stvorili temelj prave domoljubne pomirbe. Posebno zato jer nije domoljubno gledati u retrovizor; prošlost nas uvijek može svađati. Valja u ruke uzeti dalekozor; budućnost nam svima može biti sjajna, samo ako se oko toga potrudimo.
Danas je pravo domoljublje u krizi jer su ljudi odani samo sustavu i vođama kojima vjeruju. A više se ne vjeruje ni Vladi, ni ministrima, ni gradonačelnicima, ni šefovima ni direktorima, ni Stožeru, ni znanstvenicima… Hrvatska nije izuzetak, sve manji broj ljudi u razvijenom svijetu ima povjerenje u političke vođe i poslovne ljude, da ne spominjem medije. Izgubljeno je povjerenje u pravednost pravosuđa, u znanost, školu, crkvu, pa čak i u instituciju obitelji. Ljudi se s pravom pitaju zašto neke od najuspješnijih tvrtki odjednom dolaze na naslovnice kao kolosalni neuspjesi. Zašto sve veći broj političara i poslovnih ljudi preko noći postaju osumnjičen kriminalci? Zašto 824 milijuna ljudi u svijetu gladuje, 630 milijuna je bez krova nad glavom, 40 milijuna je zaraženo virusom HIV-a, a desetci tisuća svakodnevno umiru od COVID-a? Unatoč svim tehnološkim inovacijama, zašto ne uspijevamo riješiti goruća pitanja pandemije, političke nestabilnosti, gospodarskog rasta, siromaštva i nepravde, terorizma, globalnog zatopljenja i masovnih ubojstava, počinjenih od frustriranih pojedinaca?
Danas je svijet na raskrižju. Kriza koja donosi "manjak" domoljublja ujedno pokreće dublja pitanja o nedostatcima suvremenog svijeta, prije svega onoga što zovemo liberalni kapitalizam i populistička demokracija. No ta kriza je šansa jer će iznjedriti promjene. Kao što nas je ubrzano digitalizirala, tako će nas natjerati na duboke društvene i gospodarske reforme. U tome i jest bit pravog domoljublja - stalno se mijenjati nabolje!