„Minimalac“ je u mnogim zemljama uveden da bi se reguliralo tržište rada. Time se smanjio utjecaj sindikata i pogoršala njihova pregovaračka pozicija. Mjera je to koja tek simbolično štiti prava radnika, a zapravo pomaže lošem dijelu gospodarstva. Naime, poduzeća koja su uspješna jer su im radnici na minimalcu, ne bi niti trebala opstati na tržištu.
U pravednom društvu država bi, ako se već želi miješati u tržišne odnose, trebala podjednakom strašću regulirati i najniže i najviše plaće. Propisanog maksimalca nema nijedna država svijeta, osim Francuske i Španjolske gdje postoji limit najveće plaće u javnom sektoru. Propisanog minimalca, na primjer, nema u zemljama poput Švedske, Danske, Norveške, Finske, Islanda, Švicarske, Singapura i Hong Konga. Znači li to da u njima radnička prava nisu zaštićena? Baš suprotno! Skandinavija je prostor najjačih radničkih prava, ali i najskromnijih poslodavaca.

Nažalost, u Hrvatskoj ne može tako skoro zaživjeti skandinavski model angažiranih radnika i osjetljivih poslodavaca. Oni imaju drugačiji sustav vrijednosti koji tjera i kapitaliste da budu socijalno osjetljivi, dok smo mi usvojili najgrublje aspekte zapadnog ekonomskog liberalizma.
Nisam za ukidanje minimalca, ali smatram da bi takvih državnih i političkih intervencija u tržišne odnose trebalo biti što manje. Svojim nedavnim predizbornim potezima vlada je drastično promijenila odnose plaća u državi. U svim normalnim ekonomijama, privatni sektor bi trebao gurati javni, a ne obrnuto.
Vjerujem da će povećanje minimalca otvoriti prostor „igrama“ traženja rupa u sustavu. Poslodavci će, kao i do sada, naći način da zaobiđu pravila pa će radnicima isplaćivati minimalac, a ostalo „na ruke“. Problem je što Hrvati, za razliku od Skandinavaca, ne vjeruju državi. Pa čak ni kada diže minimalac.
Comments