Financijska infrastruktura je postala bolesni spoj Wall Streeta i Las Vegasa

Nobelovac Paul Krugman neki je dan nazvao 'veleizdajom' činjenicu da je 580 milijuna dolara sumnjivih naftnih terminskih ugovora promijenilo vlasnike petnaest minuta prije nego što je Trump objavio na svojoj društvenoj mreži da su SAD imale 'produktivni razgovor' s Iranom o brzom svršetku rata. Netko je obilno zaradio na toj privilegiranoj informaciji. 

Za brojne komentatore to je još jedan pokazatelj ogrezlosti u pohlepu kojoj više nema granica. Za mene, ovaj incident još jednom dokazuje tezu iz naslova koju zastupam već dvadeset godina.

Kad sam završio MBA na Columbia University u New Yorku, većina mojih kolega zaposlila se u financijskom sektoru, na tržištu kapitala, u bankama ili investicijskim fondovima. Jedan od njih svoj je izbor objasnio proročanskim riječima: Tu postaješ bogat stvarajući novac iz ničega. 

Zašto tvrdim da je globalna financijska infrastruktura bolesni hibrid Wall Streeta i Las Vegasa? Priča metaforički izgleda ovako: Zamislite „bankomat“ s kojeg podižete 100 eura gotovine, a on vam kaže: Možeš ih dobiti ili se možeš kockati. Pritisni opciju „double or nothing“? Dakle, umjesto da vam isplati novac koji ste zaradili radom, potiče vas da zaradite novac kockanjem. Upravo to danas radi globalna financijska infrastruktura, obećava stvoriti vrijednost ni iz čega i u tu svrhu izmišlja i tržištu stalno nudi novu paletu „financijskih instrumenata“. A to nailazi na plodno tlo jer svijetom vlada duh pohlepe.

Financijski je sektor prvi put otkrio svoje drugo lice kockarnice u krizi 2008. godine. Derivati su omogućili investitorima da se klade na neplaćanje hipotekarnih kredita bez da uopće posjeduju kuću, kredit ili obveznicu. Kad je došlo do kolapsa tržišta nekretnina, lanac derivata urušio se poput kuće od karata, a trošak spašavanja preuzeli su poreski obveznici.

Od tog doba banke stvaraju najveće profite, financijski inženjering caruje, a ljudi sve više žele živjeti od rente, a ne od rada. Novac se sve manje ulaže u stvaranje nove vrijednosti, u proizvode, usluge i rast produktivnosti, a sve više usmjerava u spekulacije, visokofrekventno trgovanje (dionicama, kriptovalutama, zlatom), u složene derivate, dok rizik na kraju snose države.

Možda glavna snaga metafore o kockarnici leži u činjenici da najveći udio dobiti financijskog sektora potječe od transakcija koje više nalikuju klađenju nego posredovanju, zajedno sa strukturom u kojoj se gubici socijaliziraju, a dobit privatizira.

Trump i priča s početka ovog teksta samo su još jedan pokazatelj toksičnog spoja  složenog investicijskog bankarstva s predatorskim spektaklom kasina. Ovaj hibrid stvara disfunkcionalan sustav koji će svako malo uroditi krizama, i „pucanjima balona“, udaljavajući se od izvorne svrhe financija, a to je poticaj stvaranja nove vrijednosti u realnoj ekonomiji. 

Takvo djelovanje financijske infrastrukture prava je veleizdaja. Treba li čekati nekog novog Nobelovca da to potvrdi?