top of page

Budućnost se ne može graditi mentalitetom koji se boji promjena

prije 3 dana
3 min čitanja

Nekada smo budućnost pokušavali predvidjeti promatrajući prošlost. Analizirali smo trendove, radili projekcije i nastojali razumjeti kamo se kreću tehnologija, ekonomija i društvo. U relativno stabilnom svijetu 20. stoljeća takav je pristup imao smisla. Budućnost je često bila nastavak onoga što se već događalo.


Danas više nije tako.


Živimo u vremenu digitalizacije, umjetne inteligencije i eksponencijalnih promjena koje iz temelja mijenjaju način na koji radimo, učimo, komuniciramo i živimo. Prošlost sve manje može biti pouzdan vodič za ono što dolazi. Zato se promijenilo i samo značenje futurologije. Ona više nije samo pokušaj predviđanja budućnosti, nego umijeće njezina zamišljanja, oblikovanja i stvaranja.


Ključno pitanje više nije: Što će nam donijeti budućnost? Pravo je pitanje: Kakvu budućnost želimo i što smo spremni učiniti da je ostvarimo?


Futurologija nije proricanje budućnosti


Futurologija se često pogrešno shvaća kao pokušaj pogađanja onoga što će se dogoditi. Međutim, njezina je prava vrijednost u tome da nam pomogne razumjeti moguće scenarije i pripremiti se za različite smjerove razvoja.

Futurolog nije prorok. On proučava trendove, promjene i njihove moguće posljedice, ali istodobno pomaže ljudima i organizacijama razmišljati o tome kakvu budućnost žele stvarati.


To je osobito važno u vremenu kada se promjene događaju brže nego ikada. Ono što je jučer bilo nezamislivo danas postaje stvarnost, a ono što danas smatramo sigurnim sutra može izgubiti svoju vrijednost.


U takvom svijetu sposobnost prilagodbe, kreativnost i inovativnost postaju važnije od oslanjanja na provjerene obrasce iz prošlosti.


Tehnologija pritom, koliko god bila moćna, ostaje samo alat. Smisao, vrijednosti i svrhu njezinoj primjeni daje čovjek. Upravo zato odgovornost za budućnost ne možemo prepustiti tehnologiji, algoritmima ili nekim drugim ljudima.


Hrvatska i problem kratkoročnog razmišljanja


Hrvatska u promišljanju budućnosti još uvijek značajno zaostaje za najrazvijenijim zemljama. Budućnošću se često bavimo deklarativno, dok smo u praksi zaokupljeni prošlošću i svakodnevnim problemima.


Volimo donositi strategije, ali ih rijetko dosljedno provodimo. U politici i gospodarstvu još uvijek prevladava kratkoročno razmišljanje. Često nam je važnije tko je neku ideju predložio nego koliko je ona dobra.


U razvijenim zemljama strateško promišljanje budućnosti sastavni je dio upravljanja državama, velikim kompanijama i obrazovnim institucijama. Kod nas imamo kvalitetne znanstvenike, analitičare, inovatore i vizionare, ali nemamo dovoljno razvijenu kulturu sustavnog promišljanja budućnosti. Njihova se mišljenja povremeno traže, ali se nedovoljno koriste pri donošenju ključnih odluka.


Nama ne nedostaje pametnih ljudi. Nedostaje nam spremnosti da ih slušamo, osobito kada njihove ideje dovode u pitanje postojeće navike i interese.


Najveća prepreka nije neizvjesnost, nego strah od promjene


Velike promjene često izazivaju strah. Kada ne znamo što nas čeka, prirodno je da se okrećemo poznatom i sigurnom. Problem nastaje kada taj strah postane način razmišljanja i kada zbog njega odbijamo prilike koje nam se otvaraju.


Budućnost će zahtijevati znatiželju, otvorenost, eksperimentiranje i spremnost na pogreške. Ne možemo očekivati nove rezultate ako se stalno držimo starih načina razmišljanja i djelovanja.


To vrijedi za pojedince, organizacije, poduzeća i čitava društva. Lideri budućnosti neće biti oni koji najbolje čuvaju postojeće stanje, nego oni koji imaju hrabrosti preispitivati ga i pokretati promjene.


Posebno je važno da prestanemo budućnost promatrati kao nešto što nam se događa. Ona je rezultat naših odluka, vrijednosti i djelovanja. Svaka odluka o obrazovanju, gospodarstvu, tehnologiji ili načinu upravljanja ujedno je i odluka o tome kakvu budućnost gradimo.


Ja sam optimist. Umjetna inteligencija, digitalizacija i globalna povezanost pružaju čak i malim zemljama poput Hrvatske priliku da preskaču pojedine razvojne faze i natječu se znanjem, kreativnošću i inovacijama.


Ali ta se prilika neće ostvariti sama od sebe. Zahtijeva promjenu načina razmišljanja, osobito u obrazovanju, poduzetništvu i javnoj upravi.


Volio bih da Hrvatska postane zemlja koja manje raspravlja o tome kakva je nekada bila, a više o tome kakva bi mogla postati.


Jer budućnost ne pripada onima koji je najbolje predviđaju, nego onima koji je imaju hrabrosti stvarati.


(iz intervjua za Glas Slavonije)

Komentari


bottom of page