Trebaju nam hrabre strategije, ali ne samo u dokumentu nego i u životu

Intervju za Glas Slavonije, 29.11.2020.



Nedavno predstavljena Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine zazvala je neka davna sjećanja. Naime, prije dvadeset godina tada upravo izabrani hrvatski predsjednik Mesić pozvao me je da vodim radnu skupinu za izradu strategije informatizacije zemlje - kaže dr. sc. Velimir Srića, sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Za tri mjeseca predočili smo javnosti prijedlog koji je postavio ambiciozni cilj da postanemo regionalni lider društva znanja. Koristili smo se, igrom slučaja, gotovo istim riječima ove strategije: "konkurentna, inventivna i tehnološki napredna zemlja". Čak smo iznjedrili parolu da Hrvatska što prije mora postati "Kalifornija Europe". Da bismo to postigli, predlagali smo, između ostalog, da "poklonimo otok Billu Gatesu" i dovedemo razvojne centre Microsofta i drugih vodećih informatičkih tvrtki na našu obalu, da bivše vojne objekte pretvorimo u kampuse uglednih svjetskih sveučilišta, da informatičko (STEM) obrazovanje dobije maksimalni prioritet i da polovica od 90 % državnih poticaja koji su namijenjeni željeznici, brodogradnji i poljoprivredi bude preusmjerena industriji softvera i računala. Najčešći komentar koji smo dobili bio je: Kakva Kalifornija, jeste li ludi! Nismo mi sposobni za takve promjene, nema šanse. Iako je ta strategija dobila međunarodnu potporu i poslužila kao model nekim susjednim zemljama, tadašnja ju je Vlada stavila u ladicu rekavši da se predsjednik ne treba miješati u njezin posao. Uskoro je Vlada iznjedrila svoj "realističniji" dokument s malim ambicijama i još manjim posljedicama.


Jedan od glavnih problema Hrvatske posljednjih dvadeset godina je u stavu da ne možemo napraviti veći iskorak, da smo osuđeni koprcati se u blatu nerazvijene i korumpirane balkanske krčme, u kaljuži tajkuna i kriminala, privatne i javne zaduženosti, neiskorištenih resursa i niskih stopa rasta. Da nam je sudbina biti sluge svjetskog kapitala i igračka interesa velesila, da ćemo zauvijek ostati taoci nesposobnih političara i da nikad ne možemo postati "Kalifornija Europe". Upravo zato nam trebaju hrabre i ambiciozne strategije, ali ne samo u dokumentu nego u životu. Do sada smo imali mnogo "papirnatih" strategija koje su rađene kao "alibi" da bismo na temelju u njima definiranih prioriteta povukli novac iz EU fondova ili da bi političari mogli reći da su u svom mandatu ipak nešto učinili.


KORONA NAS POŽURUJE

No koliko je koronakriza ipak prigoda da se stvari pomaknu s "mrtve točke"...?


- Što se tiče koronakrize, ona je sjajna šansa, iako je i ogromna opasnost. Zašto šansa? Zato što se u vrijeme krize možemo promijeniti lakše nego bez krize. Ona stvara pritisak i osjećaj hitnosti kojeg inače nema. Zamislimo, na primjer, koliko bi godina Hrvatskoj trebalo da "natjera" nastavnike, profesore, studente i đake na učenje na daljinu i korištenje digitalnih tehnologija u obrazovanju? Koronakriza nas je natjerala da u to uđemo doslovno preko noći. Također, da nema pandemije, koliko bi vremena trebalo da stanovništvo, posebno ono starije dobi, gotovinsko plaćanje zamijeni mobilnim telefonima i beskontaktnim karticama? Sad je prigoda da se riješimo svih nepotrebnih i staromodnih birokratskih procedura u državnoj upravi, svih besmislenih papirologija i nepotrebnih paragrafa u pravosuđu, staromodnih, neefikasnih i nedigitaliziranih procesa u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, financijama, pa čak i u kulturi i športu. Sad je vrijeme da uvedemo digitalnu demokraciju umjesto fizičkih izbora, da stvorimo infrastrukturu "ekonomije dijeljenja", da se više vozimo biciklima, a manje automobilima, da ne putujemo kad ne treba, da štedimo vrijeme i energiju, da zamijenimo ekološki neprihvatljive načine korištenja neobnovljivih resursa novim i održivim rješenjima u svim područjima privatnog, poslovnog i javnog života.


Zbog pandemijske krize danas je lakše nego ikad učiniti u Hrvatskoj toliko važne reforme, na primjer ukinuti županije, smanjiti broj općina i gradova, digitalizirati u njima činovnički rad i zamijeniti ga "umjetnom inteligencijom". Isto vrijedi za reformu pravosuđa koje, kad postane digitalizirano i debirokratizirano, može biti deset puta brže i pet puta pravednije. No za to nam treba vlada koja će imati dalekovidnu viziju i hrabrost da se za nju bori protiv mnogih interesnih skupina koje žele da sve ostane po starom.


VIZIJA I STVARNOST

Kad se radi o tzv. vizijama budućnosti, odmah se sjetim Vaše izvrsne knjige "Hrvatska 2020 - jedna moguća budućnost" iz 2010. U nešto širem kontekstu, kad biste danas pisali nastavak te knjige, što biste u njemu mogli čitati? Pretpostavljam da bi koronakriza i tzv. nova normalnost bili važni elementi iz kojih biste gradili, da se tako izrazim, vlastitu viziju RH do (ili u) 2030.?


- Prije 10 godina ja sam pisao o posve konkretnoj mogućoj budućnosti i nudio projekte i akcije koje su izgledale utopijski, ali su sve bile moguće i izvedive. Na primjer, moja je knjiga maštala o tome da će 2020. godine kineska vlada uzeti u koncesiju riječku luku i tamo zaposliti novih 1000 radnika. Da će Brijuni postati Otok znanja s kojeg će nobelovci ostatku svijeta poručivati: Ugledajte se u Hrvatsku! Da će japanski konzorcij dovršiti prugu superbrzog vlaka kojim će se iz Zagreba na poslovni sastanak u Osijek stizati za 40 minuta. Da će naši brodari graditi brodove-sveučilišta, na kojima će studenti iz cijele Europe učiti i ploviti Jadranom, ili brodove parkirališta koji će, usidreni na rivi većih gradova, omogućiti da se izbjegnu gužve u punoj sezoni. Da će novcem iseljenika iz SAD-a, Kanade i Australije otoci Cres, Rab, Ugljan i Brač mostovima biti spojeni s kopnom, a da će koncesionari tog projekta biti treća generacija Hrvata iz dijaspore. Da će Konzorcij Končar i Đuro Đaković u projektu koji podupire EU te godine dovršiti izgradnju solarnih parkova u Ravnim kotarima, na obroncima Učke, na Pelješcu i Korčuli sa snagom jednakom polovici NE Krško. Da će se izgraditi prva zagrebačka marina na reguliranoj Savi. Da će u partnerstvu s nizozemskom vladom Republika Hrvatska te godine izvesti hrane u vrijednosti 10 milijardi eura, a Slavonija postati najskuplje ekološko poljoprivredno zemljište Europe. Da će nakon dobivene bitke za Skradin Bill Gates uplatiti 300 milijuna dolara za koncesiju otoka Lastova, samo da ga ostavi za potomstvo onakvim kakav jest…


Prije deset godina, kad sam radio na "Hrvatskoj 2020", imao sam podršku mnogih, čak mi je predgovor knjige napisao tadašnji predsjednik Ivo Josipović. Imao sam i ambiciju baviti se politikom i boriti se za ostvarenje takvih vizija. Danas je vrijeme da netko drugi piše takve knjige, a još važnije, da netko konačno počne ostvarivati ambicioznije projekte i pokretati hrabrije reforme.


PORUKA ANEGDOTE

Kad sve uzmemo u obzir, jesmo li (ili ćemo tek biti) zrelo društvo sposobno napraviti promjene za dobrobit svih? Lijepe riječi o sutrašnjici, naime, lijepo zvuče, no nerijetko ostanu tek puka iluzija ili mrtvo slovo na papiru. Drugim riječima, je li deset godina malo (ili previše) za prevladavanje negativnosti iz prošlosti i ulazak u krug modernih i razvijenih EU zemalja?


- Cinici će reći da za Hrvatsku vrijedi anegdota o članovima građevinske inspekcije. Izišavši na gradilište, utvrdili su da su svi katovi nebodera u redu, ali treba rušiti prizemlje. To znači da su temelji našeg društva, vlasti i gospodarstva još uvijek truli i što god pokušamo graditi, bez značajne rekonstrukcije nema na čemu stajati. To posebno vrijedi za državnu upravu, pravosuđe, politiku, obrazovanje, znanost, a ponajviše za temelj na kojemu sve počiva, sustav vrijednosti. Tradicionalne vrijednosti nestaju, a većina populacije opsjednuta je konzumerizmom. Umjesto radne etike vlada potrošački duh, umjesto nagrađivanja po zasluzi i napredovanja prema sposobnosti okruženi smo nepotizmom, politikantstvom i primitivizmom. Arogancija, birokratski nemar, samovolja i manjak tolerancije prema kritici oslikavaju vladajuće strukture kao gospodare, a ne kao sluge birača i građana. Uz to smo i dalje taoci plutokracije (vlasti bogatih) i politokracije (vlasti političkih struktura) čija sprega vodi do pretakanja javnog bogatstva u privatne džepove i ugrožava opće dobro zbog pojedinačnih interesa. Dodajmo tome neefikasno i sporo pravosuđe u kojemu se kadrovska politika više temelji na političkim intervencijama nego na stručnosti - sve to pogoduje bujanju korupcije i jačanju osjećaja fizičke i pravne nesigurnosti.


Zato zemljom vlada uvjerenje da nam je sadašnje stanje zaslužena sudbina i da se ništa ne može učiniti. Iako je to sve više-manje točno, ja još uvijek vidim Hrvatsku kao usnulu princezu koja čeka poljubac lijepog princa da ju probudi iz tisućljetnog sna i konačno podari sudbinu kakvu zaslužuje


#VelimirSrića#GlasSlavonije

19 views0 comments

© 2021 by Srića Consulting.