Živimo li danas bolje nego prije pet-deset godina?

Živimo li danas bolje nego prije pet-deset godina?
(intervju Glas Slavonije, 10/2019)

Unatoč rasta BDP-a i nekih pozitivnih pomaka (porezno rasterećenje, veće mirovine, porast potrošnje...), u RH su prosječne plaće i dalje na dnu EU-a. Zašto je tome tako?

Dva su temeljna razloga: skupa država i još uvijek niska produktivnost rada. Produktivnost rada podići ćemo intenzivnijom digitalizacijom, tehnološkim razvojem, inovacijama, boljom organizacijom i boljim obrazovanjem. Što se tiče skupe države njen teret gospodarstvo naprosto ne može podnijeti.
Da bi ojačalo, treba ga još osloboditi fiskalnih nameta i omogućiti da investira u tehnologiju, razvoj, istraživanje i marketing, umjesto da veliki dio onoga što stvori daje državi koja ne ulaže u investicije i razvoj već u neproduktivnu potrošnju. Ilustracije radi, 90% državnih poticaja u Hrvatskoj ide poljoprivredi, željeznici i brodogradnji; to je „hranjenje mrtvaca“, a ne produktivno ulaganje. Naša država troši 48% BDP-ja što u praksi znači da šest ljudi u privredi radi da bi uzdržavalo penzionere i trojicu državnih službenika pa je poduzećima teško biti konkurentan. Nalikuju na trkača s utezima od kojeg se očekuje da trči brže i dijeli veće plaće. Uz to, država je poslodavac sigurnog radnog mjesta, birokratske moći koju ono pruža i relativno malog opterećenja u odnosu na radna mjesta u poduzetničkom okruženju. Želimo li veće plaće, reforma državne uprave mora postići omjer da osmorica koji rade uzdržavaju dvojicu iz „nadgradnje“. Prvi način da se to postigne je značajna racionalizacija uprave, njeno smanjenje, digitalizacija i zamjena ljudskog rada tehnologijom. Drugi način je privatizacija javnih poduzeća kod kojih ne postoji strateški interes države te njihovo prepuštanje tržištu.

Zašto u RH, u odnosu na druge zemlje u EU, ekonomski razvoj ne ide bržim tempom, koji su razlozi?

Glavni je razlog mentalitet. Svi znamo da je rad izvor vrijednosti. Tko radi, ostvaruje rezultate, tko ne radi, ne može očekivati uspjeh. Međutim, kod nas radna etika, poduzetnički duh, štednja, kult napora, žrtvovanja i odricanja nisu na cijeni. Istraživanja pokazuju da je efektivni prosječni radni dan zaposlenika u gospodarstvu oko pet sati, dok je u upravi i kraći. U prosjeku odradimo tek polovicu službenog radnog vremena. Dovoljno je prošetati gradom i vidjeti koncentraciju ljudi u kafićima koja je veća nego na radnim mjestima. S devet i pol dana bolovanja godišnje po stanovniku Hrvatska je pri vrhu europske ljestvice izostanka s posla, a tome možemo dodati i zapanjujući broj od 240.000 invalida rada. U Hrvatskoj radi ispod 60% radno sposobne populacije i po tom smo pokazatelju na dnu EU. Dodajmo tome činjenicu da bi svi htjeli živjeti od rente, a ne od rada, ili za državu, a ne na tržištu, pa ne čudi da smo se pretvorili u zemlju činovnika i iznajmljivača, a ne poduzetnika i proizvođača.

Kad se sve uzme u obzir, u jednom općem zaključku, kakva je kvaliteta života u Hrvatskoj danas?

Sve ovisi o očekivanjima. Većina ljudi u današnjoj Hrvatskoj mašta o materijalnom bogatstvu i poistovjećuje ga s kvalitetom života i uspjehom. U načelu to i nije pogrešno jer je novac barem donekle objektivno mjerilo vrijednosti nas kao osoba, naših ideja, našeg rada i naših dostignuća. Ipak, većina iskusnih ljudi reći će da nije sve u novcu, važna je sreća, zdravlje, zadovoljna porodica, djeca, kvaliteta života, njegova ispunjenost sadržajem i smislom. Ako kvalitetu života čini potrošnja dobara i usluga, onda ona u Hrvatskoj stalno raste, iako nas susjedi i konkurenti koji su nam nekad gledali u leđa (baltičke zemlje, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska pa čak i Rumunjska) polako prestižu. Dobre strane života u Hrvatskoj su još uvijek niske cijene usluga poput zdravstva, obrazovanja, kulture, javnog transporta, ugostiteljstva… Tu je i visoka razina sigurnosti i niska stopa kriminaliteta. S druge strane, percepciju kvalitete života u nas jako kvari nezadovoljstvo politikom, manjkom reformi i vizija, viškom korupcije, nepravdama privatizacije, katastrofalnim pravosuđem, nesposobnošću da se iskoriste naše sjajne komparativne prednosti, sposobni ljudi, inovacijski talenti i razvojni potencijali… Nažalost i nakon trideset godina samostalnosti Hrvatska još uvijek nalikuje uspavanoj ljepotici koja čeka poljubac lijepog i mladog poduzetničkog princa da je probudi iz sna.

Drugim riječima, živimo li danas bolje nego prije pet-deset godina, može li se govoriti o porastu životnog standarda u RH, a time i zadovoljstva, pa i sreće?

I može i ne može. Sreća je percepcija i ovisi o očekivanjima. Da su ona niska, danas bismo bili zadovoljniji. Ali ona su u Hrvatskoj oduvijek visoka pa je oko nas sve više depresivnih i nezadovoljnih. Takvo je čitavo globalno okruženje liberalnog kapitalizma i populističke demokracije. O tome upravo dovršavam knjigu, a koautor mi je Amerikanac. Pišemo o svijetu koji je u dubokoj krizi, a glavni su razlog poljuljane vrijednosti. Više se ne vjeruje niti medijima, niti političarima niti poslovnim ljudima niti crkvi. Smeta nas nepravda, korupcija, sporo, neefikasno i politički motivirano pravosuđe, pretjerane socijalne razlike koje se ne temelje na radu i znanju. Sklapa se sve manje brakova i rađa sve manje djece. Mladi provode do 5 sati dnevno na pametnim telefonima, a samo 20 minuta u društvu prijatelja. Imamo na stotine frendova i lajkova na društvenim mrežama, a teško je na prste jedne ruke nabrojiti prave prijatelje. Solidarnost se izgubila, više nitko ne brine o drugima već smo postali egoistični. Životni standard se gleda samo kroz materijalne pokazatelje. Oni su odgovorni za konzumerizam koji je doveo do toga da imamo sve više bogatstva, ali smo svemu smanjili vrijednost. Živimo u sve ljepšim kućama, a sve je više razorenih domova. Okruženi smo visokim zgradama i sitnim dušama. Ceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Posjedujemo sve više stvari, ali u njima sve manje uživamo. Depresivan si? Idi u šoping centar i tamo kupuj ono što ti ne treba da bi se pravio važan pred ljudima do kojih ti nije stalo. Medicina je toliko napredovala da danas više nitko nije zdrav. Živimo sve duže, ali i sve ispraznije. Četvrtina stanovnika svijeta pati od kronične gladi, a trećina od pretilosti. Okruženi smo materijalnim bogatstvom i duhovnom prazninom. Umjesto klasika kulturom dominiraju cajke i superheroji. Prave vrijednosti zamijenio je komercijalni šund. Danas je sve na prodaju, novcem se mogu kupiti ljubav, izbori, zdravlje, pravda i sudske presude. Zakon ponude i potražnje doveo je do toga da najbolji nogometaš, glazbenik ili filmski glumac mjesečno zarađuje tisuću puta više od najboljeg učitelja, odgajatelja pa čak i liječnika. Nekad smo ljude voljeli, a stvari trošili, danas je obrnuto. Živimo li bolje nego prije? Zaključite sami!


VRH STRANICE