Zašto sam se iščlanio iz Sindikata znanosti

Zašto sam se iščlanio iz Sindikata znanosti
Ovog sam se tjedna, nakon 30 godina članstva, ispisao iz Sindikata znanosti. Već sljedeći dan dobio sam e-mail Predsjednika koji je mojim izlaskom bio „šokiran“ i molio me da objasnim svoje razloge. Prvi je razlog jednostavan. Kad ovih dana slušam, gledam i čitam naše „sindikatlije“, to više nisu ideje i ljudi za koje želim da me predstavljaju.
Drugi je razlog osoban: postoji potpuni manjak komunikacije Sindikata s članstvom koje bi imalo svašta za reći i rado bi se uključilo u borbu za promjene, da ih netko motivira na pravi način i barem ponekad pozove na nešto drugo osim, jednom godišnje, da poslušaju ceremonijalni govor Predsjednika na nekoj kazališnoj predstavi. Evo, i moj slučaj pokazuje da se komunikacija javlja tek kad se dogodi nešto drastično (iščlanjivanje), a onda je, naravno, kasno.
Ipak, glavni razlog mog protestnog izlaska leži u činjenici da Sindikati ovih dana svojim djelovanjem „upropaštavaju povijesnu šansu“ da BITNO pozitivno utječu na potrebne promjene u obrazovanju i znanosti. Danas je najlakše u Hrvatskoj organizirati neki sitni protest. Ljudi su beznadni i ljuti, nije ih teško pokrenuti PROTIV, ali pitanje je kako to DUGOROČNO iskoristiti za iniciranje tako potrebnih promjena. Političke stranke ne mogu, sve im manje ljudi vjeruje. Mediji ne, iz sličnog razloga. Big business također, jer je i njega javnost uglavnom „pročitala“. Ostali su neorganizirani „nezavisni intelektualci“ (što je oduvijek bila beznadna kategorija) i organizirana, takozvana „radnička klasa“ u sindikatima.
A što oni rade? Štrajkaju zbog neke „sitne birokratske nepravde u koeficijentima i još sitnije materijalne koristi iskazane kroz 6,11%“. Vlada je politički krhka, javnost nezadovoljna, situacija je zrela za „suštinske promjene“, no za njih treba vizija, a ne „činovnička aktivnost“ korištenja prave prilike za krive ciljeve.
Za što se valja danas boriti? Promjene koje Hrvatskoj nasušno trebaju, prvenstveno se tiču SUSTAVA VRIJEDNOSTI. Tradicionalne vrijednosti nestaju, a većina ljudi opsjednuta je KONZUMERIZMOM. Umjesto radne etike zavladao je materijalizam i potrošački duh, umjesto nagrađivanja po zasluzi i napredovanja prema sposobnosti okruženi smo nepotizmom, politikantstvom i rastućim primitivizmom. Dvije najveće stečevine i glavni izvori uspjeha modernih društava su demokracija, odnosno vlast u rukama naroda i meritokracija, drugim riječima sustav u kojem su glavne poluge napredovanja i stjecanja moći zasluge, ostvareni rezultati i sposobnost. Za razliku od tih ideala, Hrvatska je dobila POLITOKRACIJU, odnosno vlast novokomponiranih političkih struktura (u koju se Sindikat, nažalost, lijepo uklapa, ponašanjem većine svojih čelnika) i PLUTOKRACIJU, odnosno koncentraciju moći u rukama bogatih. Na to se skladno nadogradila tradicionalna bolest ovih prostora, BIROKRACIJA, odnosno vladavina činovnika. U takvom okruženju važno je imati PRAVU viziju i zalagati se za PRAVE ciljeve, a oni nisu i ne smiju biti u sferi MATERIJALNOG (kad se stvari poslože, taj se dio riješi sam po sebi) nego u sferi KONCEPTUALNOG. Dvije ključne riječi promjene za koju se danas valja boriti jesu, i trebale bi biti: IDEALIZAM i MEROTOKRACIJA. Umjesto toga sindikati se bore za MATERIJALIZAM (sramotnih 6,11%) i za URAVNILOVKU (svima na istom „birokratskom položaju“ isti koeficijenti; i znanstveniku (profesoru) koji je „nobelovac“ i onom koji „radi štetu u sustavu“).
Pravi problemi položaja i stanja našeg obrazovanja i znanosti odavno nisu u novcu nego u IDEJAMA I VRIJEDNOSTIMA. Npr. problem zaostajanja našeg obrazovnog sustava nije u plaćama nastavnika, njihovom opterećenju ili broju učenika na jednog nastavnika. U našim osnovnim školama taj je broj ispod 13 što je bolje od prosjeka EU (15,5), dok u našim srednjim školama na jednog nastavnika dolazi 11 učenika (za EU taj je broj 12,2). Istodobno, Hrvatska ima jednu nepismenu osobu na 100 stanovnika, dakle četrdesetak tisuća. Da je problem mentalitet, jasno je i iz činjenica da svake godine dobivamo 300 do 500 novih doktora znanosti, dok u roku diplomira svega 7% upisanih studenata, a uopće diplomira tek 30-ak posto. Istovremeno sveučilištima vlada birokratska i negativna kadrovska selekcija. Na primjer i ja sam znanstveni savjetnik, redovni profesor u trajnom zvanju sa preko 100 objavljenih knjiga (10 na engleskom), gostujući profesor u SAD i Kini, keynote speaker na međunarodnim konferencijama, omiljen među studentima, a imam ISTI KOEFICIJENT kao kolega koji je objavio pet-šest znanstvenih članaka (od toga četiri u koautorstvu), studenti ga ne trpe, a jedva natuca neki strani jezik. Slično je u školama gdje ISTI KOEFICIJENT ima nastavnik čiji učenici svi uspijevaju na maturi i onaj kod kojeg 80% na njoj padne. Iz oba se primjera vidi da je borba za koeficijente ništa drugo nego elementarna glupost jer je izvađena iz konteksta načela na kojima se njihovo definiranje i birokratska primjena zasnivaju.
Manjak pravih vrijednosti kao što je pravda, pošteni političari, nagrađivanje prema zaslugama i rezultatima, iskorjenjivanje korupcije, suosjećanje s ljudima u nevolji, poštivanje rada i znanja, stavio je i stavlja Hrvatsku na niske grane na svim ljestvicama usporedbe s drugim zemljama. Njihov manjak, a ne nedostatak raspoloživih radnih mjesta, otjerao je nekoliko stotina tisuća sposobnih mladih ljudi u Njemačku i Irsku. Zato ih neće niti vratiti pomaci u koeficijentima nego u načinu razmišljanja i ponašanja. Projekt za koji se Sindikati danas trebaju boriti mora biti ambiciozan, a ne minimalistički. Taj projekt je osmišljena, a zatim sustavno implementirana strategija dugoročnog ulaganja u cjelokupnu znanstvenu i obrazovnu infrastrukturu koju prati PROMJENA KULTURE I PONAŠANJA. To je i nužni temelj takozvane kurikularne reforme, a ne sitne svađe oko vjeronauka, lektire i koeficijenata.
Paradoksalno je da je Sindikat znanosti iz kojeg sada izlazim osnovan dok sam bio Predsjednik komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku i član zadnje Hrvatske Vlade pred pad komunizma. Tada me ja sadašnji (i tadašnji) Predsjednik Sindikata napadao zbog „manjka ambicija i rezultata“, iako je za mojeg mandata Hrvatska učetverostručila izdvajanja za znanstveno-straživačku djelatnost. U četiri smo godine izgradili, dogradili i opremili niz objekata od Ekonomskog Fakulteta, FER-a, PMF-a i Instituta za fiziku na Horvatovcu do Nacionalne sveučilišne knjižnice. Pokrenuli smo i burnu međunarodnu tehnološku suradnju, program znanstvenih novaka (tada pripravnika), nabavili prvi superkompjuter i koncipirali ISDN mrežu za nailazeći Internet.
No to je prošlost i ja ju gledam bez „nostalgičarstva“, ali me je podučila da je najvrednije ono što se napravi s VIZIJOM, iz IDEALIZMA i na načelima MERITOKRACIJE. Izvesti ljude na ulicu danas je u Hrvatskoj imperativ broj jedan. Bez snažnog javnog pritiska, poput onog u Parizu, Čileu, Hong Kongu ili Iraku, naše okoštale birokratske strukture vlasti i korumpirane političke elite još desetljećima neće dopustiti nikakve korjenite reforme, osim, kao do sada, sitne kozmetičke zahvate. Sindikati bi mogli biti nositelji i promicatelji tog procesa, ali prvo moraju počistiti vlastiti prag, promijeniti vizije i ostarjele vizionare, previše zadovoljne svojim sinekurama i foteljicama. Umjesto za sitne materijalne interese od 6,11% i tugaljive birokratske gluposti koja se zove koeficijenti složenosti posla, u prvi plan valja staviti ideje borbe protiv materijalizma, politokracije i birokracije u obrazovanju i znanosti. Kad to Sindikati urade, možda ćemo svi stati iza njih i izaći na ulice. Dotle, bojim se da će se još mnogi, poput mene, iščlaniti.
VRH STRANICE