Tko nam je kriv?

Tko nam je kriv?
Hrvatskom ovih dana povremeno izbijaju prosvjedi. Kurikularna reforma, krediti u Švicarcima, skupi lijekovi za djecu, deložacije sirotinje, otočani protiv koncesija, taksisti protiv Ubera… Možda uskoro naiđu protesti sitnih dobavljača protiv Agrokora, sveopćeg pučanstva protiv porodice Todorić, mase građana protiv korumpiranih političara ili nezadovoljnih radnika protiv poslodavaca koji ne plaćaju obavljeni rad….
Iako vjerojatno najvažnije, najrjeđe su „borbe“ između rada i kapitala, između radnika i poslodavaca. Premda se neki elementi tog sukoba svakodnevno naziru, posebno sa stanovišta kapitala, proisteklog iz privatizacijskog kriminala, danas je prava linija fronte drukčija. Umjesto sukoba radnika i poslodavaca, na djelu je rat između onih koji rade i onih koji ne rade, onih koji su poduzetni, odgovorni, marljivi i sposobni i onih koji žive na njihov teret, a proizvod su raznih oblika parazitizma. Umjesto da smo odani kultu rada i ideji da iza uspjeha preko noći stoji desetljeće napornog prolijevanja znoja, svi bismo željeli živjeti od rente, prijevremene mirovine, privilegija, a u drastičnim slučajevima od korupcije i kriminala. Jedno je istraživanje pokazalo da bi čak 54% stanovnika Hrvatske, kad bi se našli u takvoj prigodi, iskoristilo politički položaj, za promicanje osobnih interesa. Kako smo mogli tako duboko pasti?
Stjecanje nedopuštenih privilegija temeljem pripadnosti vlasti nije izum naše političke garniture, ali ga je ona iz nepoželjnog izuzetka pretvorila u pravilo. Krenulo je s vrha. Prvi hrvatski predsjednik, usred ratne 1992. godine, za vrlo je mali iznos, pod vanzakonskim uvjetima, otkupio vilu u elitnom dijelu Zagreba koju je dobio na korištenje još kao general JNA. Njegova je kćer otvorila dućan u lokalu Ministarstva obrane, jedan od sinova postao dobavljač hrane za Ministarstvo unutarnjih poslova, a porodični prijatelj počeo uz obilnu političku pomoć ovladavati maloprodajom i prehrambenom industrijom stvarajući koncern Agrokor. Za njima su ubrzo krenuli drugi, od Sanadera i Kutle do Ježića i Zagorca. A kad mogu oni s vrha i nikome ništa, što će tek uraditi oni ispod, objedinjeni čvrstom piramidom demokratski izabrane vlasti. Očiti moralni pad, nekažnjeni kriminal i evidentni sukob interesa bili su okidač masovne korupcije. Ona se kapilarno uvukla u sve pore države, institucije vlasti i menadžment javnih poduzeća. Demokratske se države neovisnim pravosuđem čiste od trulih jabuka da ne pokvare dobru većinu. Naše su se trule jabuke uvukle u sustav do vrha i počele širiti trulež čitavim društvom. U takvom se okruženju događala tranzicija, pretvaranje društvene imovine u javnu i privatnu. Gledajući unatrag, politički usmjeravana pretvorba bitno je doprinijela tajkunizaciji, uništavanju poduzeća, regija, gospodarskih grana i djelatnosti. Uzrokovala je rasprodaju najvrednijih nacionalnih resursa, gubitak radnih mjesta i ostavila u ustima gorki okus nepravde. Bliskost vlasti i organiziranog kriminala stvorila je u javnosti osjećaj da se radi o jednom te istom sustavu. Pripadnici ozloglašenih zločinačkih skupina svakodnevno su viđani, rame uz rame s političarima i biznismenima, U drugim zemljama države ratuju s mafijama, u našoj je mafija prodrla do samog vrha države. I, naravno, to je uspjela dobro iskoristiti.
Dugoročni rezultati privatizacije ekonomski su i moralno razorili Hrvatsku. Poduzeća su dolazila u krive ruke, desetine tisuća ljudi ostajale su bez posla, imovina se topila i nestajala, ali se jednako tako topilo moralno tkivo nacije. Takva je privatizacija kod većine izazvala žestok strah od kapitalizma, a kod lopova i karijerista stvorila nadu da je došlo njihovih pet minuta koje valja brzo iskoristiti. Poznata je priča o gladnom čovjeku koji ubije cijelog vola da bi se domogao kotleta. Možda nema bolje metafore za štete koje je Hrvatska pretrpjela u privatizaciji. Moćni su dobili priliku navaliti na stada volova, neodgovorno se igrati s njima, čerečiti ih i uništavati, zaštićeni kišobranom lažnog domoljublja i političke podrške vlastodržaca.
Sad smo pred početkom raspetljavanja gnojnog čira koji se zove Agrokor, ali i pred opasnošću novih rasprodaja nacionalnog bogatstva, od dijelova Elektroprivrede do šuma, voda i koncesija na otoke i jadranske plaže. Ratnik Svjetlosti Paula Coehla, kad se nađe u situaciji s kakvom se već suočavao, zapadne u malodušje. 'To sam već prošao', žali se svom srcu. 'Doista, prošao si', odvraća mu srce. 'Ali nisi nadišao.' Tada Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju prevažnu svrhu: naučiti ga onome što ne želi naučiti. Smisao spoznaje pogrešaka iz prošlosti nije u tome da ih prihvatimo već da ih ne ponavljamo. Onima koji nisu spremni učiti, sve gluposti iz prošlosti opet će se dogoditi.
Možemo li to spriječiti? Sjećam se vica o Zagrebu 2020. Došao čovjek u pekaru i pita: Pošto kruh? Pet eura, odgovori prodavač. Zašto tako puno, upita čovjek. Pa dva eura državi, dva za Bandića, odgovori prodavač. A jedan euro, upita čovjek. Toliko košta kruh, reče pekar. Dobro, djeca mi plaču od gladi, nemam izbora, odgovori čovjek i stavi na pult pet eura. Pekar mu vrati jedan euro i kiselo se nasmije: Danas nema kruha!
Svima je jasno da imamo skupu i neefikasnu državu, a građani i dalje biraju one koji to ne žele promijeniti. Zašto? U Hrvatskoj trećina svih zaposlenih radi upravo za tu i takvu državu. Konkretno, od stotinu radnih mjesta sedamnaest ih je u javnoj upravi na nacionalnoj ili lokalnoj razini, a trinaest čine zaposleni u javnim poduzećima. To bi možda bio dobar pokazatelj za neku od skandinavskih zemalja u kojima postoji tradicija državnog zapošljavanja. No za tranzicijsku Hrvatsku koja se muči naći mjesto na svjetskom tržištu to je vrlo nepovoljna brojka. Usporedbe radi, Italija, Španjolska, Irska ili Rumunjska imaju od 14 do 19 posto zaposlenih kojima je država poslodavac. Dok je kod nas to svaki treći zaposleni, kod njih je to tek svaki peti do sedmi.
Možemo pojednostavljeno reći da postoje dvije Hrvatske: proračunska i poduzetnička. Ona prva živi na državnim jaslama, hrani se iz budžeta, relativno je dobro, nije izgubila radna mjesta, još pomalo neodgovorno troši i zadužuje se. Ona druga bori se za život na sve zahtjevnijem tržištu, izgubila je stotinjak tisuća radnih mjesta, sve manje investira i sve teže diše, pritisnuta jarmom nezajažljive proračunske sestre koja poreskim sustavom stvara pravila trošenja i (pre)raspodjele ostvarenog. Prema studiji revizorske kuće KPMG Hrvatska je po visini poreskog opterećenja bila druga zemlja na svijetu sa stopom od 53,5%. Proračunska Hrvatska teret je koji slabašna poduzetnička Hrvatska naprosto ne može podnijeti. Da bi nam privreda ojačala, treba ju osloboditi fiskalnih i parafiskalnih nameta, dati joj da slobodnije diše, investira u tehnologiju, razvoj, istraživanje i marketing. Umjesto toga država siše gospodarstvo, a budžetski novac ne ulaže u razvoj već ga usmjerava u neproduktivnu potrošnju. Kako će nam poduzeća biti konkurentna kad nalikuju na trkača s utezima na nogama, a od njega se očekuje da obara rekorde? Ne radi se samo o državnim djelatnicima. Iz proračuna se hrane brojni privilegirani slojevi stanovništva, među kojima ima previše lažnih branitelja, bogatih korisnika socijalnih naknada ili vlasnika poljoprivrednog zemljišta koji dobivaju poticaje a da ništa ne proizvode. Proračunska Hrvatska bacila je na koljena poduzetničku Hrvatsku iako privremeno brojke govore o nekakvom vraćanju konjunkture. No što je rast od 2,5% kad smo samo 2008. godine pali skoro 10%.
Kako riješiti ovaj problem. Prije svega, treba nam poreska reforma i racionalizacija uprave na svim razinama. Zatim, treba privatizirati javna poduzeća kod kojih ne postoji očiti strateški interes države i prepustiti ih tržišnoj konkurenciji. Konačno, treba ukinuti nepravedna i neutemeljena socijalna prava, u što se mogu ubrojiti i neracionalne subvencije i poticaji, kao i širenje prava i privilegija branitelja.
Prividni rat proračunske i poduzetničke Hrvatske nije samo pitanje aktualne preraspodjele i održivosti postojećeg stanja. U njemu se odražava sukob dva sustava vrijednosti. Jedan počiva na ideji da svatko treba živjeti od vlastitog rada, a drugi se zalaže za razne oblike državnog parazitizma. U gospodarski uspješnim društvima postoji uvjerenje da svi imamo istu šansu, a mjesto na društvenoj ljestvici izborit ćemo boljim radom, većim trudom i jačim zalaganjem. U gospodarski neuspješnim društvima postoji uvjerenje da svi imamo ista prava, neovisno o tome jesmo li marljivi i sposobni, ili smo lijeni i nesposobni. Efikasna su ona društva u kojima se proračun koristi za osposobljavanje sposobnih da bi svima bilo bolje. U neefikasnim je društvima proračun sredstvo kojim se omogućava preživljavanje nesposobnih pa nam je, na kraju, svima lošije. Slikovito rečeno, poput zagrebačkog vica, ne promijene li se apetiti proračunske Hrvatske, svi ćemo ostati bez kruha!

kolumna u Poslovnom savjetniku 07/2017
VRH STRANICE