Rasprodaja obiteljskog srebra

Rasprodaja obiteljskog srebra
Kad je, pred šest godina, razvijeni svijet počeo posrtati pod snažnim udarima gospodarskih nevolja, Hrvatskom je kružio zanimljivi vic. Zašto se ne moramo bojati globalne krize? Zato što kod nas ništa ne uspijeva pa neće niti kriza! Uostalom, mi smo u krizi otkako znamo za sebe. Što je tu novo?
Uistinu, u dvadesetak godina samostalnosti naši glavni problemi iz dana u dan postaju sve ozbiljniji i opasniji. Pobjeda u domovinskom ratu donijela je niz nevolja u miru. Jedina smo pobjednička vojska u novijoj povijesti bez heroja. Imamo veliki broj mladih umirovljenika i branitelja neriješenog statusa, u porastu su njihova samoubojstva, kriminal i nasilje. Pravno i etički dvojbeni postupci pri stvaranju države nisu sankcionirani, što je ugrozilo moralni autoritet nacije i oslabilo institucije vlasti. Model privatizacije koji se slobodno može nazvati zločinačkim, doveo je do nepravdi u pretvorbi društvenog vlasništva, ostavivši za sobom gorki osjećaj prijevare, tajkunizacije, rasprodaje i uništavanja nacionalnih resursa uz opće slabljenje gospodarstva. Hrvatska je postala talac plutokracije (vlasti bogatih) i politokracije (vlasti političkih struktura) čija je sprega dovela do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove i dugoročno ugrozila opće dobro zbog pojedinačnih interesa. Skupa i neefikasna država neodgovorno se bahati i nerazumno troši, gušeći razvoj tržišnog gospodarstva i poduzetništva. Neefikasno i sporo pravosuđe u kojem se kadrovska politika temeljila na političkim intervencijama umjesto stručnosti, pogodovalo je bujanju korupcije i kriminala, jačanju osjećaja fizičke i pravne nesigurnosti. Od postanka samostalne Hrvatske razvijali smo se na tuđi račun i trošili više nego što stvaramo. Nakon raspada bivše države, zajednički dug je iznosio preračunato 11,5 milijardi eura, od čega je Hrvatskoj pripalo 3,3 milijarde. Danas je naš dug skoro dvadeset puta veći, a posebno je brzo rastao proteklog desetljeća, svake godine za dvije do pet milijardi eura pa je još 2010. probio psihološku granicu godišnje vrijednosti BDP-a. U međuvremenu, rasprodali smo 92% banaka, telekom, pola naftne industrije, Plivu, brojne tvornice, hotele i otoke...
I gdje smo sada? Pred zadnjim rasprodavanjem obiteljskog srebra. Tko ne zna stvarati, mora se spašavati prodajući ono što još ima. Ovih dana raspisujemo referendum protiv davanja autocesta u koncesiju, Bandić i njegova koruptivna ekipa upravo su uhićeni, a ministar financija objašnjava da svakog mjeseca iz proračuna daje milijardu kuna za kamate na dug države. Sve me to podsjeća na anegdotu o građevinskoj inspekciji. Izašavši na gradilište utvrdili su da su svi katovi nebodera u redu, ali treba rušiti prizemlje. To je prava metafora današnje Hrvatske. Temelji su truli i što god pokušamo graditi, bez rekonstrukcije nema na čemu stajati. To vrijedi za gospodarstvo, pravosuđe, politiku, znanost, zdravstvo, obrazovanje, a posebno za onaj temelj na kojem sve počiva, a to je sustav vrijednosti.
Zato je vic s kojim smo počeli uistinu točan. Svjetska kriza ne uspijeva kod nas jer imamo jaču, vlastitu krizu koja buja i raste dobrih dvadeset godina. Stvorili su je raznorazni nesposobni i zli politički mangupi koji se s Lijepom Našom igraju kako im paše, dok smo mi, „tiha većina“, apolitični, mudri i pasivni, sjedili i jalovo raspravljali, bez želje za akcijom, bez organizacije i zajedničkog cilja. No dobro je da barem živimo u demokraciji. To je sustav koji osigurava da imamo vlast kakvu zaslužujemo jer smo ju sami izabrali.

Tekst je objavljen na portalu "Zrnca mudrosti uz šalicu kave http://zmusk.wordpress.com/hrvatska-razmislja/rasprodaja-obiteljskog-srebra/
VRH STRANICE