Intervju za Glas Slavonije: Više je balkanštine nego europeizma

Intervju za Glas Slavonije: Više je balkanštine nego europeizma
U prošlom tekstu za Magazin dr. sc. Velimir Srića između ostalog je kazao da osobno vjeruje da nam treba politička revolucija koja će pokazati da ta djelatnost ipak može biti idealistička, pravedna, principijelna, pametna i časna. Ako je suditi prema posljednjim zbivanjima u Saboru, do toga vremena još ćemo se načekati…
Ili nećemo, kako Vi na sve to gledate, je li u RH opće moguće nešto dobro i normalno raditi a ne samo se svađati, prozivati, vikati jedni na druge, širiti negativizam...

Bojim se da ćemo se načekati jer se Hrvatska politička scena još uvijek više drži „balkanštine“ nego „europeizma“. S nje su uglavnom odavno ispali ljudi koji su imali pametnijeg posla, časne namjere i principijelne stavove, a posebno oni s dobrim kućnim odgojem. Časni, pošteni, pristojni i neagresivni ljudi u politici se osjećaju kao drastična manjina. Govorim to iz vlastitog iskustva. Prevladava negativna selekcija, jer u postojećem stranačkom okruženju glavni kriteriji „uspjeha“ u politici nije znanje i vizija nego snalaženje (možemo ga nazvati i neprincipijelnost), poslušnost prema vođi i sposobnost da se što jače „pljuje“ po političkim neistomišljenicima. Pogledajte bilo koju veću stranku i vidjet ćete da se njen „vođa“ u načelu okružuje slabijima i glupljima od sebe da bi među njima dobro izgledao. To tjera normalne, pametne, dobro odgojene i sposobne ljude van iz stranačke politike, a onda i iz javnog prostora koji se tada prirodno puni psovačima, primitivcima i „balkancima“. Tome doprinose i mediji jer prečesto favoriziraju eksces i provokaciju, a ne stvaranje i vizije.

Jesmo li s posljednjim burnim, incidentnim zbivanjima u Saboru, dodirnuli dno parlamentarne demokracije, odnosno parlamentarne komunikacije, napose političke retorike?

Ima li dna ako vlada uvjerenje da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a slično vrijedi za politiku i političare? Oni imaju moć i vlast, odgovornost da donose odluke o kojima ovisi naš život i rad, naša sadašnjost i budućnost. Bilo bi razumno očekivati da su to ljudi posebnog kova, uzvišenih osobina, besprijekornog integriteta i vrhunskih sposobnosti. No upitate li prosječnog stanovnika Hrvatske upravljaju li našim životima i sudbinama „najbolji od najboljih“, ili će opsovati, ili će se posprdno nasmijati. Sama riječi „političar“ u nas mahom izaziva porugu i gađenje. Iskustvo nas je naučilo da se tim poslom ne bavi najbolji ljudski materijal, prije vrijedi obrnuto. Sustav vrijednosti hrvatskih političara, iako ima časnih iznimaka, može se najbolje opisati metaforom svinje-lisice. Taj je svjetonazor čudna mješavina pokvarenosti i lukavstva. On promovira na čelna mjesta ljude kojima nije strano da krše ili zaobilaze zakone, ignoriraju dobre običaje i moralne norme, lažu, kradu, varaju. Takvi se okruže poslušnicima koji im stalno podilaze bildajući im ego. Usvojili su uvjerenje da politika nije posao za anđele nego za vragove. Zar je onda čudno da su političari natprosječno nasilni, bezobrazni i jezičavi? Međutim, nije to samo problem Hrvatske. I u drugim parlamentima se psuje, svađa, prepire bez argumenata, ogovara i kleveće, čak ponekad fizički obračunava.
No zamislimo da od sutra biramo samo one koji su duboko etični i moralni, a uz to pristojni, nenasilni i, prije svega sposobni. Oni koji misle da je to utopija moraju se sjetiti tko je odgovoran. Mi, birači. Naime, svaki narod u demokraciji ima baš onakvu vlast kakvu je zaslužio jer ju je sam izabrao. Zato se bojim da je Sabor tek žalosna preslika naših porodica, međususjedskih odnosa, sudova, škola, poduzeća, ulice, sportskih stadiona i klubova, kulturnih ustanova... Upravo pišem s jednim Amerikancem knjigu o propasti demokracije i kapitalizma. Naš je stav da su oba modela na umoru, problem je da nije jasno što bi ih trebalo naslijediti.

Može li se, sudeći prema žučljivoj i svađalačkoj atmosferi u Hrvatskog Saboru, govoriti i o burnout sindromu nekih naših političara?

Osobe koje izgore na poslu mogu se prepoznati po nekim tipičnim stavovima. Na prvom je mjestu prepuštanje sudbini, osjećaj gubitka kontrole nad životom, poslom i sudbinom. Slijedi cinizam, podcjenjivanje smisla i vrijednosti ljudi, života i bilo kakve aktivnosti, praćen dosadom, nezadovoljstvom i osjećajem izgubljenosti. Ovakvo stanje prati osjećaj nedoraslosti zahtjevima i izazovima života. Zatim slijedi agresivnost, grubost i ružno ponašanje prema okolini, a sve kulminira potrebom za bijegom od mučne svakodnevnice, željom da se sve ostavi iza sebe i počne ispočetka. Prema ovakvoj definiciji čini se da je cijela Hrvatska „izgorjela“. Kao što kaže general-samoubojica u najnovijem Brešanovom filmu, ovakve države nam je dosta, idemo ju ukinuti i početi ispočetka. Očito, naši političari koji pate od burnouta, nisu sami. U to su stanje doveli cijelu naciju. Istini za volju, prema službenom izvješću Svjetske zdravstvene organizacije životni stres je danas dosegnuo razinu globalne epidemije pa gotovo petina odraslog stanovništva razvijenih zemalja boluje od depresije.

Nedostaje li doista RH pravih lidera, ili ih ima, ali premalo, kako u politici, tako i općenito u društvu, u gospodarstvu, ekonomiji, poduzetništvu...

Države, kao poduzeća ili pojedinci, uspijevaju ili gube, pobjeđuju ili propadaju, ovisno o tome kakve ciljeve pred sebe postavljaju i s koliko energije, pameti i upornosti ih realiziraju. Svaki uspjeh ovisi o jasnoj strategiji i sposobnom vodstvu. Nama nedostaje oboje, ali nam jednako tako nedostaje i strpljivosti. Međutim, imamo mi i Rimca i Dalića i Roglića, ali su izuzetak, a ne pravilo, jer dominira negativna selekcija. Što si sposobniji, tim više će te kočiti politika, glupost i hrvatski jal. Ako se i nađe dobrih vođa, oni će rijetko zalutati u politiku. Nedostatak pravih političkih lidera je i globalna pojava. Nakon Nelsona Mandele i donekle Baracka Obame, liderske se pozicije sve češće popunjavaju bezličnim birokratima ili prgavim populističkim svađalicama. O tome da nema vizija niti vizionara, već pjevaju ptice na grani, a jednako tako, nije moderno biti strpljiv. Zato je danas u Hrvatskoj teško vjerovati da će s vremenom sve doći na svoje mjesto. Jer čak i kad ne znamo što hoćemo, mi to želimo odmah. Jedna od posljedica te nestrpljivosti je već opisana depresija i gubitak nade. Strpljivi možda ostvaruju ciljeve sporije, ali to čine obogaćeni unutrašnjim mirom i skladom. Da bismo uspjeli, trebat će nam bolji vođe, vizija, spremnost na žrtve i strpljenje koje proizlazi iz uvjerenja da idemo pravim putem. No ja sam optimist. Sve više ljudi shvaća da smo u slijepoj ulici i jača energija za promjene. Ipak, kao što kaže aforizam, ako je teško, dugo će trajati. A ako je nemoguće, trajat će još malo duže.

Glas Slavonije, 27. i 28.1.2019.
http://www.glas-slavonije.hr/388598/11/Amateri-su-nesposobni-primitivci-su-opasni
VRH STRANICE