Intervju za Glas Slavonije: Treba nam političkog idealizma

Intervju za Glas Slavonije: Treba nam političkog idealizma
U znanstvenom je diskursu populizam, u najvećoj mjeri, ocijenjen kao negativan društveni fenomen. Zašto, ima li u populizmu i nečeg pozitivnog?

Interesantno je da je populizam postao pojam kojim se često pokušava diskvalificirati politički protivnik, a živimo u doba globalnog uspjeha „populista“, od Donalda Trumpa do Vladimira Putina, od Đukanovića do Bandića, od Dutertea i Macrona do Orbana. Valja se sjetiti da je i bliska prošlost puna „populista“ od Hitlera u Njemačkoj i Musolinija u Italiji, do Franca u Španjolskoj, Perona u Argentini ili našeg Josipa Broza Tita.
Osobno mislim da se populizam često brka s političkim oportunizmom, jer tako ljudi vide i zovu političare i stranke koje nastupaju s nerealnim i popularnim obećanjima kojima kratkoročno pokušavaju privući birače. Znanstveno rečeno, moderno poimanje populizma polazi od ideja da je društvo podijeljeno na dvije sukobljene grupe, prvi su „narod“, a drugi su „pokvarena elita“. U tom kontekstu, danas je nepopularno biti dio tog iskvarenog, korumpiranog birokratskog sustava već se traže nove, neiskvarene snage koje dolaze iz naroda, dakle obični ljudi. Zato na izborima širom svijeta sve bolje rezultate postižu autsajderi, osobe i stranke izvan političkog sustava, a ne oni koji su odavno dio sustava i već su se svima zgadili i svima dojadili. A kad konačno uspije i pobijedi, glavni zadatak pravog populiste je ostati u stalnoj političkoj kampanji uvjeravanja „naroda“ da on sam nije pripadnik političke elite i birokracije i da to nikad neće postati.

Vjetar u jedra populizmu širom svijeta dala je svjetska gospodarska i bankarska kriza od pred deset godina. Posebno zato što je javnost mogla naći direktnog krivca za sve svoje probleme u korumpiranim i pokvarenim bankarima i političkoj eliti koja im „drži ljestve“. Zanimljivo je da danas ima podjednako populista i na desnici i na ljevici. Uz spomenute primjere na ljevici, tu je stranka Podemos u Španjolskoj, Syriza u Grčkoj naš Živi zid ili bivši predsjednik Venezuele Chavez. No najuspješnije populiste uvijek je davala desnica, posebno ona radikalna, uz primjere Marine Le Pen u Francuskoj, Berlusconija u Italiji, Orbána u Mađarskoj i već spomenutog Trumpa u SAD. Oni danas kombiniraju populizam s nacionalizmom, borbom protiv imigracije i isticanjem potrebe za autoritarnim vođama starog kova, takozvanim gazdama, pravim šefovima i neupitnim vladarima. Valja naglasiti da je populizam i pozitivna i negativna pojava. S jedne strane on demokraciji donosi neku vrstu „konkurencije“ koja nas tjera da nalazimo bolje načine organiziranja i vođenja politike, a s druge strane, stvara opasnost od smanjivanja ili čak negiranja demokratskih vrijednosti, pretvaranjem populističkih vođa u gazde i diktatore. Primjer prvoga je populistički pokret #nikadviše za kontrolu oružja u SAD, a primjer drugoga Putinova Rusija. 

Koliko je populizam uzeo maha u RH posljednjih godina, i kako se manifestira, počevši od politike do nekih drugih oblika unutar društvene scene, da se tako izrazim?
Valja se podsjetiti da je klasični populizam u suglasju sa socijalističkom ideologijom na kojoj je većina stanovnika naše zemlje odrasla i u kojoj je odgajana. Po njoj su na jednoj strani „zdrave narodne snage“, a to su radnici, seljaci i poštena inteligencija, a s druge je strane trula buržoazija (danas tajkuni), pokvarena inteligencija i otuđeni centri političke moći. Zato je u našoj kulturi populizam duboko ukorijenjen, posebno jer se, kao i drugdje u svijetu, snažno hrani rastućim nezadovoljstvom prema političkim i drugim elitama. On jača koliko i kako jača sveopća klima kritike i nepovjerenja prema državi i politici. Zato većina populista ima neku „anti“ platformu za koju se zalaže, a znamo da takvi pristupi pokreću mase. Populisti su u pravilu anti-političari, anti-intelektualci, anti-elitisti, anti-imigranti, oni su protiv manjina, protiv prava žena i Istambulske konvencije, protiv pobačaja, protiv miješanih brakova, protiv istospolnih veza, jednom riječju protiv promjena bilo koje vrste. Bez obzira na osobni životni stil, populisti uvijek ističu da se, za razliku od ostalih političara, iskreno brinu o potrebama "maloga čovjeka". Fascinantno je što su i jedan Kerum i jedan Berlusconi i jedan Trump uspjeli u tome, jer teško je zamisliti likove koji su životnim stilom, imetkom i vrijednostima dalje od „naroda“. U nas se, posebno na primjerima MOST-a ili Živog zida, vidi da populistički pokreti nastaju u fazama brzih društvenih promjena, a često su vezani uz karizmatične osobe. Svuda, pa tako i kod nas, populistički vođe, kad se bore za vlast, zagovaraju jednostavna rješenja, a mrze složene birokratske procedure. Zato se u pravilu zalažu za direktnu demokraciju, referendume, masovne izlaske na cestu i slične pokušaje da se pokrene „nezadovoljni narod“ i „tiha većina“. Time se ide u susret masovnom nezadovoljstvu, ali se isto tako poziva na nasilje i izazivaju nepotrebne polarizacije i prejake emocije.

Populizam, elitizam danas... tko pobjeđuje u praksi, ako tako možemo reći?

I kod nas i u svijetu ima različitih primjera političkog populizma. Neki već pobjeđuju, neki se nadaju, neki gube. Nije niti narod više tako naivan i glup kako političari misle. Ljudi vide da većina populista koja naglašava svoju "bliskost s narodom" zapravo (zlo)rabi masovno nezadovoljstvo, strahove i aktualne probleme koristi za vlastitu političku promidžbu i osobne ciljeve. Istodobno, nisu niti političari naivni pa je sve manje „idealista“ i „elitista“, a sve više onih koji se dodvoravaju masama, svjesni da je to najbrži način penjanja po političkoj ljestvici. Prvenstveno zato što je u nas vrlo malo državnika koji u prvi plan stavljaju interese i potrebe države, a dominiraju političari koji u prvi plan stavljaju uspjeh na izborima, popularnost i osobne ciljeve. Zato ne čudi što zaostajemo u reformama. Inače, ja sam kritičar mehaničke demokracije koja počiva na ideji da je većina uvijek u pravu. Recimo da imate važan problem o kojem vam ovisi zdravlje, karijera ili uspjeh, bi li ga dali na referendum i rekli: Vjerujem da više ljudi više zna. Zato, građani Hrvatske, molim vas da umjesto mene odlučite kroz demokratsku proceduru. Baš suprotno, kad imamo važni problem, ne dajemo masi da ga rješava nego stručnjacima. Povijest pokazuje da su promjene i razvoj donosile obrazovane i osviještene manjine, a da su ih pritom slabije obrazovane i slabije informirane većine usporavale, ponekad i onemogućavale. Ja sam se prestao baviti politikom, ali dok sam još to radio, javno sam govorio da sam prije „elitist“ nego „populist“ jer više cijenim pet stručnjaka nego pedeset nestručnjaka i draže mi je dobiti sto glasova produhovljenih i politički osviještenih osoba nego tisuću glasova „ljudi s ulice“. Jasno da zato i nisam mogao naročito dobro proći na demokratskim izborima. 

Ugrožava li populizam demokraciju, i na koji način? Drugim riječima, iskorištava li populizam krizu demokracije?

Demokracija je globalno u krizi i zato vrijedi ponoviti misao da je populizam i pozitivan i negativan jer nas kroz svoje paradokse tjera da propitujemo način organiziranja i vođenja politike, ali često omogućava uspon vođa koji mogu postati gazde i diktatori. Na primjer, populisti se prodaju kao jedini pravi odraz volje naroda, osobe koje su spremne zasukati rukave, „isušiti močvaru“ i iskorijeniti korumpirane elite. Takvi ljudi su, naravno, vrlo potrebni, ali je problem što, kad jednom dođu na vlast, većina populističkih vođa ostane na riječima, ali ne i na djelima. Na primjer, glavne teme kojima se populisti u borbi za vlast bave su korupcija, visoki porezi, kriminal, patriotizam, cijene benzina i važnih životnih resursa te socijalna pravda. No oni u načelu ne nude odgovore već samo prozivaju i pokreću „hajke“, obećavajući akcije i primjene koje ne namjeravaju, ili nisu u stanju ostvariti. Uz to, populisti snose odgovornost i za pad povjerenja u znanje i stručnost. Naime, oni za najsloženije političke i društvene probleme često nude jednostavna i radikalna rješenja koja neupućenima dobro zvuče, iako većina stručnjaka može lako dokazati da su nerazumna. Uzmite samo primjer Trumpovog zida duž granice s Mexicom.
Posebno je opasno to što populisti u prvi plan stavljaju pitanja koja izazivaju jake emocije i pozivaju u borbu protiv raznih "neprijatelja". To su ili nepopularne društvene grupe (imigranti, manjine) ili "oni na vlasti" odnosno „establishment“. Time populisti uzrokuju opći pad povjerenja u institucije države i društva i stvaraju podlogu za anarhiju i nered.

Politika budućnosti, po mojem mišljenju, treba razumnu kombinaciju populizma u obliku iskrene želje da se rješavaju gorući problemi „naroda“ i elitizma kroz težnju da se politički i društveni problemi rješavaju znanjem i stručnošću, a ne nametanjem interesa i stavova većine. Najvažnije od svega, treba nam političkog idealizma, težnje velikim idejama koje će svijet učiniti boljim mjestom za život i rad kao i spremnosti na žrtve na putu da se takav svijet ostvari.

Glas Slavonije 21.4.2018.



VRH STRANICE